Elektroničko nasilje

Informacijska tehnologija kao sveprisutna i lako dostupna ima vrlo širok opseg uloga u svakodnevnom životu mladih osoba. Prema istraživanju Hrabrog telefona, čak 95% djece između 11 i 18 godina posjeduje računalo, a njih 91% se koristi internetom. Pojavom „pametnih” telefona (engl. smartphone) i usluga koje pružaju, internetski sadržaji su dostupni gotovo u svakom trenutku. Informacijska tehnologija se kod mladih najčešće koristi kao alat za informiranje, virtualno druženje, zabavu i sl. Međutim, određeni dio populacije mladih se susreće i sa negativnim aspektima proizašlim iz ovog oblika interakcije i komunikacije. Jedan od njih je svakako elektroničko nasilje, odnosno oblik agresije koji se ostvaruje putem informacijske i komunikacijske tehnologije poput mobitela, video kamere, elektroničke pošte i internetskih stranica.

Elektroničko nasilje naziva se još i virtualno zlostavljanje, nasilje preko interneta/mobitela, zlostavljanje preko interneta/mobitela, elektronsko nasilje, elektronski bullying ili cyberbullying, a odnosi se na bilo kakav oblik višestruko slanih poruka internetom ili mobitelom čiji je cilj povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način oštetiti dijete, mlade ili odrasle koji se ne mogu zaštiti od takvih postupaka. Može biti u obliku tekstualnih ili videoporuka, fotografija ili poziva, a nasilje se sve češće odnosi na nekoliko oblika komunikacije, uključujući zvuk, slike, animacije i fotografije.

Kada govorimo o učestalosti elektroničkog nasilja u Hrvatskoj, istraživanje Unicef-a je pokazalo da 4.9% djece doživi neki oblik vršnjačkog nasilja putem elektroničkih medija 2 do 3 puta mjesečno, a 29% njih 1 do 2 puta mjesečno. Stoga je vrlo važno obratiti pažnju na ovaj problem kako bi doprinijeli njegovom sprječavanju i korigiranju.

Oblici elektroničkog nasilja

Postoji mnogo načina na koje se ovakva vrsta nasilja može manifestirati, međutim, ono uvijek uključuje elemente karakteristične za svaku vrstu nasilja: namjeru povređivanja, ponavljanje napada, neravnotežu moći i osjećaj žrtve da je bespomoćna i nezaštićena.

Najčešći oblici elektroničkog nasilja su:

  • Uznemiravanje – kontinuirana komunikacija na internet stranicama i društvenim mrežama u vidu slanja neugodnih, nepristojnih i uvredljivih sadržaja (poruka, slika i sl.).
  • Uhođenje putem interneta – tajno ili javno, kontinuirano, ali neželjeno praćenje i uhođenje neke osobe na internetu, koje može uključivati i stalno pokušavanje uspostavljanja i nastavka neželjenog kontakta.
  • Prijetnje – natpisi, objave i objavljivanje fotografija i video materijala na internetu koji predstavljaju prijetnje fizičkim nasiljem, kojima se implicira nasilno ponašanje ili kojima se javno pokazuju suicidalne namjere.
  • Vrijeđanje - svađe u kojima se na internet stranicama, društvenim mrežama, forumima ili blogovima objavljuju grube i uvredljive poruke.
  • Govor mržnje -  natpisi na internet stranicama, forumima i društvenim mrežama koji za cilj imaju javno poticanje mržnje, netrpeljivosti, diskriminacije ili neprijateljstva i nasilja prema određenoj osobi (ili grupi ljudi). Ponekad može biti na osnovi nekog nepromjenjivog čimbenika ili karakteristike osobe (poput pripadnosti rasi, spolu, seksualnom opredjeljenju) ili kulturoloških vrijednosti (poput nacionalnosti, vjeroispovijesti i sl.).
  • Tračanje - objavljivanje ili slanje okrutnih tračeva sa ciljem da se uništi nečiji ugled  i odnosi sa prijateljima, članovima obitelji i poznanicima.
  • Isključivanje - namjerno izopćavanje, odbacivanje, ignoriranje ili isključivanje pojedinaca iz internetskih grupa.
  • Lažno predstavljanje - kreiranje lažnih profila, ilegalno ulaženje u nečiji računalni sustav ili neovlašteno korištenje nečijeg internetskog računa ili profila (najčešće Facebooka) i slanje poruka, slika, videa i sl. u ime te osobe, što može uništiti njen ugled, utjecati na odnose te osobe sa drugim ljudima ili je na neki način povrijediti. U ovu kategoriju spada i fraping, odnosno nasilni upad „prijatelja“ na nečije mrežne stranice s kojih šalje neugodne poruka drugima kao da to čine vlasnici profila.
  • Javno razotkrivanje i dolaženje do tuđih tajni prijevarom – odnosi se na situacije u kojima se javno objavljuju ili dijele s drugima nečiji privatni, osobni ili „sramotni“ podaci bez odobrenja te osobe. Prijevare koje osobe koriste kako bi došli do privatnih, tajnih ili „sramotnih“ podataka o nekome te ih objavili na internetu  mogu uključivati ucjenu, podmićivanje, manipulaciju (laganje) i sl.
  • Objavljivanje lažnih izjava kao činjenica – objavljivanje lažnih izjava na internetu kao da su točne sa ciljem da se diskreditira ili ponizi određena osoba.
  • Objavljivanje video zapisa fizičkog maltretiranja – fizički napad (udaranje, šamaranje, šutiranje, ali i nanošenje ozbiljnih fizičkih ozljeda) jedne osobe ili grupe ljudi na drugu osobu snimljen mobitelom ili kamerom i poslan drugima putem mobitela, kompjutera ili interneta, ili objavljen na internetskim stranicama.
  • Manipulacija - stavljanje pritiska na nekoga da otkrije osobne podatke, dogovori fizički sastanak sa nekom osobom ili da se ponaša ili govori na neprimjeren način.
  • Seksualno uznemiravanje i sekstiranje – primanje i prosljeđivanje golih i polugolih fotografija, videomaterijala i eksplicitnih tekstualnih poruka seksualnog sadržaja korištenjem različitih elektroničkih uređaja.

Razlike između klasičnog  i elektroničkog nasilja

Identitet zlostavljača

Klasično vršnjačko nasilje najčešće se događa tijekom boravka u školi, na putu prema kući ili u dvorištu, a žrtva je dostupna samo u ograničenom prostornom i vremenskom okviru u kojem se kreće. Stoga je često moguće na jednostavan način saznati identitet počinitelja, a žrtvi pružiti pomoć i zaštitu. Međutim, za razliku od tradicionalnog oblika nasilja „licem u lice”, počinitelji elektroničkog nasilja često mogu ostati anonimni zbog mogućnosti skrivanja identiteta ili predstavljanja pod lažnim imenom. Isto tako, počinitelj može širenjem nasilja preko elektroničkih medija dobiti potporu grupe. Iza skrivenih identiteta se pak mogu naći različite osobe, fizički jake ili slabe, muške ili ženske, poznate ili nepoznate i mlađe ili starije. Drugim riječima, za razliku od klasičnog nasilja, ovdje zlostavljač može biti bilo tko, bez obzira na to je li veći, jači, viši, stariji ili na bilo koji način fizički nadmoćniji od žrtve. Međutim, većina žrtava često zna, ili barem pretpostavlja tko je počinitelj, jer se najčešće radi o nekome iz njihovog socijalnog kruga.

Nadalje, anonimnost počiniteljima nasilja često daje lažan osjećaj sigurnosti, hrabrosti, nepobjedivosti i moći, odnosno osjećaj da mogu nekažnjeno kršiti društvene norme i ograničenja, što dodatno povećava vjerojatnost za nastavak takvog ponašanja te nemogućnost reagiranja. Uz to, preko ekrana djeca nemaju vizualnu povratnu informaciju o reakciji žrtve, što može doprinijeti povećanoj okrutnosti i smanjenoj odgovornosti zlostavljača. Naime, bez socijalnih i kontekstualnih pokazatelja kao što su govor tijela i ton glasa, djeca i mladi teže razumiju štetu koju njihova djela mogu nanijeti.

„Non-stop“ nasilje

Kod tradicionalnog oblika nasilja „licem u lice“, nasilje prestaje dolaskom djeteta kući iz škole ili dvorišta. Međutim, kod elektroničkog nasilja ono može biti prisutno u svakom trenutku, 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, odnosno sve dok žrtva ima pristup internetu/mobitelu. Upravo zbog tog razloga djeca više nemaju sigurnost da mogu otići kući i izbjeći zlostavljanje.

Isto tako, svaki oblik nasilja proveden na internetu ostavlja elektronički trag, odnosno žrtva može više puta pročitati ili vidjeti ono što je zlostavljač o njoj napisao. Tako ponavljanje nasilja u virtualnom svijetu dobiva još veći intenzitet, jer se nasilni sadržaji mogu beskonačno puta pogledati i iznova nanijeti bol djetetu kad god primjerice otvori web stranicu, Facebook profil, blog i sl. na kojima je izloženo napadima ili se nalaze njegove izmijenjene fotografije. ÄŒesto se nasilnim sadržajima priključuju i druge osobe tako da komentiraju, dodaju ili šire takve sadržaje, čime se učinjeno nasilje umnožava. Također je vrijedno napomenuti da ponekad osobe nisu ni svjesne da su zlostavljane. One mogu ne vidjeti ili ne biti svjesne sadržaja koji je o njima objavljen na internetu.

Mogućnosti konstantnog nasilja svakako doprinosi i publika koja je na internetu mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Naime, Internet i tehnološki uređaji omogućavaju brzo širenje i dostupnost zlonamjernih informacija neograničenom krugu ljudi.

Učinak

Elektronički uređaji i tehnologija svakako su pridonijeli dinamici i težini nasilja, većoj uključenost djece i mladih u nasilne aktivnosti i povećanoj okrutnosti u virtualnom svijetu, a posljedično tome, i osjećaju nemoći i beznađa kod zlostavljane djece. Naime, žrtve često imaju osjećaj da se ne mogu zaštititi ili naći sigurno utočište jer su takvi sadržaji vidljivi milijunima korisnika. S obzirom na to da mogu biti maltretirani u svako doba dana, kod djece može prevladavati i osjećaj da je nasilje sveprisutno. Uz to, ponekad ne znaju tko je počinitelj i protiv koga se trebaju boriti, a kompromitirajuće sadržaje teško mogu ukloniti. Percepcija da nemaju izbora, izlaza, ni rješenja, da ne mogu kontrolirati situaciju u kojoj su se našle, nerijetko rezultira osjećajima bespomoćnosti i beznađa.

Više o temi:

Kako spriječiti elektroničko nasilje?

Što roditelji mogu učiniti u slučaju elektroničkog nasilja?

Cjelovit tekst o elektroničkom nasilju i načinu na koji se može spriječiti preuzmite ovdje: Elektroničko nasilje (pdf)

Ana Šare, prof.

Natrag